Srpski Trobojni Gonič


Hrvatsko ime: Srpski trobojni Gonič
Službeno ime (FCI): Serbian Tricolour Hound
Originalno ime: Srpski Trobojni Gonič
Nadimak: Serbian Tricolour Hound, Dreifarbige Serbische Bracke, Balkan Hound, Balkanski gonič, Balkanac, Jugoslavenski trobojni gonič, Balkanski trobojni gonič, Dreifarbiger Serbischer Laufhund

FCI No: 229
Grupa: VI. FCI (Goniči tragači po krvi i srodne pasmine)
Sekcija: Goniči
Namjena: Pas za lov

Zemlja porijekla: Srbija
Visina: 44cm - 55cm
Težina: 20-25 kg


Srpskog trobojnog goniča smatra se jednom od najrjeđih postojećih vrsta. Ova pasmina je jedan od tri vrste goniča razvijenih na podrucju bivse Jugoslavije. Prije raspada Jugoslavije, pasmina je bila poznata pod nazivom Jugoslavenski trobojni gonič.
Od samog nastanka, ovi se psi koriste kao lovački pratitelji. Oni su nemilosrdni lovci na sitnu divljač poput lisica i kunića. Zbog njihove snage i neustrašive naravi, također ih koriste za lov na veprove, divlje svinje i drugu krupnu divljač. Za razliku od drugih goniča koji love na uzici, ovoj pasmini lovci dozvoljavaju da trči slobodno i samostalno traži plijen. Ovaj nezavisni lovac nikad neće pokleknuti pred teškim terenom. U potrazi za plijenom koristi svoj izvrstan osjećaj njuha, a prodornim će glasom izvijestiti lovca kada ga pronađe. Nažalost, ovaj uporni i neumorni lovac nije poznat među lovnim entuzijastima u drugim zemljama, pa je tako ova rijetka pasmina relativno nepoznata u drugim dijelovima svijeta.
Sve tri pasmine jugoslavenskih goniča razvile su se iz goniča feničanskih trgovaca i imaju gotovo identična obilježja, pa ih često pogrešno identificiraju kao istu pasminu. Ono sto srpskog trobojnog goniča razlikuje od preostale dvije pasmine je bijela oznaka na prsima, koja naglašava upečatljivi dojam duboko crvene dlake u podlozi i crnog plašta. Lijepi izgled, kao i uravnotežen i nježan temperament, razlog su zbog kojeg se posljednjih godina ova pasmina razvila u odanog i privrženog pratitelja. Općenito govoreći, lovni goniči nisu najbolji pratitelji, budući da posjeduju tvrdoglavost kao tipično obilježje goniča. Međutim, srpski trobojni gonič je jako inteligentan i poznat po svojoj spremnosti da ugodi. Ovi su živahni goniči poznati po malim trikovima kojima uveseljavaju obitelj.
Ono zbog čega je ova pasmina najviše cijenjena su izuzetne lovačke sposobnosti i nježna i privržena priroda.

Srpski gonič (Balkanaski gonič)

Hrvatsko ime: Srpski gonič
Službeno ime (FCI): Serbian Hound
Originalno ime: Srpski Gonič
Nadimak: Serbische Bracke, Balkan Hound, Balkanski gonič, Balkanac
FCI No: 150
Grupa: VI. FCI (Goniči tragači po krvi i srodne pasmine)
Sekcija: Goniči
Namjena: Pas za lov

Zemlja porijekla: Srbija
Visina: 44cm - 56cm
Težina: 20-25 kg




Srpski gonič je u svojim počecima bio poznat kao Balkanski gonič, te je izuzetno cijenjen u Srbiji i Crnoj Gori zbog svojih izvanrednih lovačkih sposobnosti. Osim što posjeduje dobar njuh i prodoran glas, ovaj je gonič uporan i neumoran lovac. Srpski gonič traži, slijedi i lovi jelenove, lisice, zečeve i kuniće. Ovi psi love individualno, kao i u čoporu.
Srpski gonič je pas srednje veličine i robusne građe. Ova pasmina je visoka izmedju 43 i 53 centimetara i ima prosjećnu težinu od 20 kilograma. Kratka, glatka dlaka je prilično oštra na dodir i fine je crvene, odnosno tan boje. Crni plast na ledjima dodatno naglašava ljepotu ovog psa.
Srpski gonic je lovac i kroz cijelu njegovu povijest slovio je za sposobnog lovačkog partnera lovcima. Njegova upornost je jedan od razloga zbog kojega ga cijene njegovi vlasnici. Za njega loše vrijeme i težak teren nikad neće biti prepreka u pronalaženju plijena. Ova pasmina stvara čvrstu vezu sa svojim gospodarom i kada ne lovi, preuzima drugu ulogu - ulogu živahnog i privrženog pratitelja. Srpski gonič je živa i vedra pasmina, koja teži stabilnom odnosu sa svojom ljudskom obitelji. Vrlo su inteligentni i poslušni, pa ih je lako trenirati. Lako ih je naučiti i male trikove, jer imaju želju ugoditi gospodaru i dobri su učenici. Ako je potrebno, mogu biti dobri stražari. Uvijek su pozorni i neće propustiti obavijestiti obitelj o prisutnosti uljeza.
Srpski gonič je prirodno zdrava pasmina. Nema urođenih genetskih bolesti kojima su skloni, a njihov je očekivani životni vijek između 12 i 14 godina.

Slovački gonič


Hrvatsko ime: Slovački gonič
Službeno ime (FCI): Slovakian Hound
Originalno ime: Slovenský Kopov
Nadimak: Slovak Hound, Black Forest Hound

FCI No: 244
Grupa: VI. FCI (Goniči tragači po krvi i srodne pasmine)
Sekcija: Goniči
Namjena: Pas za lov

Zemlja porijekla: Slovačka
Visina: 40cm - 50cm
Težina: 15-20 kg



Slovački gonič, Slovensky Kopov i crni šumski gonič su nazivi za psa srednje veličine i pravokutnog tijela, prilično velikom glavom i crnom dlakom s paležom, koja mu daje elegantan izgled. Ova pasmina ima puno sličnosti s crnim goničem rakuna s paležom iz Sjedinjenih Država zbog svoje dlake crne boje s paležom. Kad se malo bolje pogleda, vidiljivo je kako je slovački gonič prilično manja, ali snažnije građena pasmina.
Zemlja porijekla ove pasmine je Slovačka i to je jedina domaća pasmina goniča pomoću njuha. Crni šumski gonič je najčešće viđen u Europi, iako ga se rijetko viđa u drugim dijelovima svijeta. Slovački gonič je čvrsta radišna pasmina, koja je također poznata po svojoj snazi i izdržljivosti. Pasmina je prvotno nastala za lov na veprove. Ovaj uporni lovac slijedit će miris satima; zapravo, smatra ga se specijalistom za veprove pošto je, za razliku od bilo kojeg drugog lovačkog psa koji će loviti raznovrstan plijen, vepar jedini plijen kojeg on lovi.
Lovačke sposobnosti i temperament ove pasmine mogu se usporediti s karakteristikama popularnijeg bigla, lisičara i zečara. Slovački gonič i dalje intenzivno lovi u slovačkim planinama, no pronašao je još jedno zanimanje pozornog i marljivog stražara, te privrženog i odanog pratitelja. Pas posjeduje urođeno nepovjerenje prema strancima. Reagira na napad i brz je u obrani, posebno ako je izazvan i zaista je pouzdan čuvar. Slovački gonič je odan, dopadljiv i miran-ali samo ako je dobro odgojen i socijaliziran. To je pas snažne volje, a s mužjacima je još teže i nikad se neće podrediti slabom vlasniku. Čvrsti trening poslušnosti i socijalizacija su nužni za ovu pasminu.

Posavski gonič


Hrvatsko ime: Posavski gonič
Službeno ime (FCI): Posavaz Hound
Originalno ime: Posavski gonič
Nadimak: Chien courant de Posavatz, Posavatz-Laufhund, Posavaz Hound, Sabueso de Posavaz, Posavac, Posavatz Hound, Posavina Hound, Posavski Gonic

FCI No: 154
Grupa: VI. FCI (Goniči tragači po krvi i srodne pasmine)
Sekcija: Goniči
Namjena: Pas za lov

Zemlja porijekla: Hrvatska
Visina: 43cm - 59cm
Težina: 16-20 kg

Posavski gonič je srednje velik gonič čvrstog je tijela temeljne pšenično rumene boje u svim nijansama. Bijele oznake trebaju biti do 1/3 temeljne boje. Na glavi su u obliku cvijeta, pruge ili liske. Obično ima bijeli okovratnik, bijele grudi, trbuh donje dijelove nogu i vrh repa. Glava duga, lubanjski je dio zaobljen s izraženom zatiljnom kosti. Nos i oči tamne do smeđe. Uši priljubljene, tanke, dosežu do usnog kuta. Zubalo potpuno i škarasto. Leđa ravna, sapi blago zaobljene, hod ravnomjeran. Dlaka čvrsta i gusta, na donjoj strani bedara, trbuha i repa neznatno duža.

Posavski gonić pripada rijetkoj hrvatskoj autohtonoj pasmini lovačkoga psa. Spada u skupinu kratkodlakih goniča. Uzgaja se još od 16. stoljeća i to posebno na prostoru sisačke Posavine. Najstariji pisani dokumenti o toj pasmini potječu iz dalekog 14. stoljeća i čuvaju se u akovačkoj biskupiji.
Dobar, vrlo otporan gonič, naročito za lov na zeca i lisicu. Može se upotrebljavati i kao krvosljednik. Njegova čvrsta konstitucija pogodna je za lov u prostranim šumskim područjima Posavine s mnogo šiblja.
Posavski gonič ima smiren temperament, ali još uvijek dovoljno živ da ne bude previše trom pri gonjenju. Pri traženju koristi se isključivo njuhom. Radi nešto sporije od istarskog kratkodlakog goniča. Pri radu ne gubi kontakt s lovcem iako goni dosta daleko od divljaci. Vrlo je poslušan i sam se nakon gonjenja vraća lovcu. Javlja se srednjevisokim glasom.
Može se podjednako dobro koristiti u gorskim šumovitim predjelima kao i u kamenjaru.
Najbolji je za lov na zečeve lisice i divlje svinje.
Kako služi za lov kao gonič, ne smije biti previsok niti pretežak. Mužjak je visok od 46 do 58 centimetara, a ženka u prosjeku 46 centimetara. Trup mu je za 11 do 13 centimetara dulji od visine grebena. Čvrstog je tijela i guste i čvrste dlake. Temeljna boja mu je pšenično-žuta, a može se kretati do pšenično-rumene. Bijela boja javlja se na glavi u obliku lise, na grlištu, na šapama i vrhu repa. Nos i oči su mu tamni, a resi ga začuđen pogled, pokretljivost i brzina, glasanje zvonkim, jasnim i visokim glasom.
Naziv posavski gonič dobiva 1959. Standard mu je priznat 1955. (važeći iz 1969.) , a potvrđen 2003. godine.
Iznimno je cijenjen u Hrvatskoj i Bosanskoj Posavini zbog brzine i pokretljivosti, a posebno zbog poslušnosti i privrženosti gospodaru.

Istarski kratkodlaki gonič


Opis ove pasmine nađen je u pisanim dokumentima već u 14. stoljeću, a njegovo postojanje potvrdio je i đakovački biskup, Petar Bakić, u 17. stoljeću. Najstariji slikovni zapis predstavlja freska u crkvi Sv. Marije u Beramu (kod Pazina), koju je naslikao majstor Vincent iz Kastva 1474. godine. Kratkodlaki istarski goniči bili su prvi put izloženi na izložbi pasa 1866., a u katalogu su bili navedeni kao "istarski goniči". Prvi upisi u rodovnu knjigu datiraju iz 1924. FCI je priznao pasminu 1949., a prvi sandard je objavljen 1973. Plemenitog izgleda, snježnobijele boje sa žutim ili narančastim oznakama, kratke, tanke dlake i duge, suhe i uske glave. Tijelo je vitko s prilično tankim repom blago zavijenim prema gore. Glas mu je visok, zvonak i ustrajan.






Istarski oštrodlaki gonič


Najstariji opis istarskog oštrodlakog goniča može se naći u kronikama đakovačkog biskupa, Petra Bakića, koji je također zabilježio da je tu pasminu prvi put opisao đakovački kanonik, Petar, 1374. godine. Prvi put su izloženi 1910., a prvi put su upisani u hrvatsku rodovnu knjigu 1924. FCI je priznao pasminu 1948., a prvi standard je objavljen 1969. Njegovo tijelo je čvrste građe i snažnog kostura. Snježnobijele je boje sa žutim i narančastim oznakama, dlaka mu je duga i oštra. Duga glava s bujnim obrvama koje naglašavaju njegov ozbiljan, čak mrki izraz, no u njegovim očima može se primijetiti mnogo odanosti. Rep je debeo i blago zavijen prema gore. Njegov intenzivan glas je srednje visine, no često dubok.


KRATAK POVIJESNI PREGLED:

Njegova povijest jednaka je onoj kratkodlakog istarskog goniča, ali kako su psi s nakostriješenom dlakom općenito manje cijenjeni, njegova je ikonografi ja u riječi i slici vrlo ograničena. Istarskog oštrodlakog goniča podrobno je opisao B. Laska 1896. i 1905. godine. Ovi oštrodlaki goniči prodavali su se u Istri u području Pazina i Buzeta pod imenom "BARBINI". Za vrijeme Prvog svjetskog rata ova je  pasmina gotovo izumrla. Od 1924. godine ovi psi su se upisivali u Hrvatsku rodovnu knjigu. FCI je priznao pasminu godine 1948., a prvi standard potječe iz godine 1969.

Crnogorski Planinski Gonič



Hrvatsko ime: Crnogorski Planinski Gonič (Alpinac)
Službeno ime (FCI): Montenegrin Mountain Hound
Originalno ime: Crnogorski Planinski Gonič
Nadimak: Crnogorski gonič, Crni gonič

FCI No: 279
Grupa: VI. FCI (Goniči tragači po krvi i srodne pasmine)
Sekcija: Goniči
Namjena: Pas za lov

Zemlja porijekla: Crna Gora
Visina: 46cm - 56cm
Težina: 20-25 kg
Crnogorski planinski gonič je rijetka pseća pasmina iz planinskoga dijela jugoistočne Europe. Crne i žućkastosmeđe boje i glatke dlake, psa su u prošlosti zvali crnim goničem. Sa sigurnošću možemo reći govoriti o zajedničkome porijeklu većine goniča iz jugoistočne Europe. Crnogorski planinski gonič je visine 46 do 56 centimetara i težine od 20 do 25 kilograma. Temeljni zadatci za njegovu primjenu su lov na lisice i planinske zečeve (Lepus timidus) te manju divljač, iako ni veće životinje nisu isključene kao što su jelenska divljač i divlji vepar. Pasmina je ranije bila poznata pod imenom Jugoslavenski planinski gonič, Međunarodni kinološki savez je odlučio o današnjemu imenu 15. srpnja 1997. Prve norme za ovu pasminu potječu iz 1924. godine, vrlo nalikuje Austrijskomu glatkodlakomu goniču. Ovaj gonič ostvario je prvo službeno priznanje 8. svibnja 1969. u Varšavi. Američka udruga za rijetke pasmine smatra Crnogorskoga planinskog goniča ugroženom pasminom. Zadnji prijevod na engleski jezik načinjen je 7. kolovoza 1998. godine. U Sjedinjenim Američkim Državama postoji vrlo gledana politička emisija u kojoj voditelj ima čarapka u obliku psa. Voditelj kao trbuhozborac daje glas čarapku koji se zove Triumph, the Insult Comic Dog (hrvatski: Triumph, uvrjedljivi pas šaljivac). U televizijskoj emisiji žanra političke satire Late Night with Conan O'Brien (1993-2009.) lutak (čarapko) je bio jasno određen kao Jugoslavenski planinski gonič i govorio je engleskim jezikom sa slavenskim izgovorom (vjerojatno ruskim).

Bosanski oštrodlaki gonič - Barak

 


Hrvatsko ime: Bosanski oštrodlaki gonič - Barak
Službeno ime (FCI): Bosnian coarse-haired Hound - called Barak
Originalno ime: Bosanski oštrodlaki gonič - Barak
Nadimak: Ilirski gonič, Chien courant de Bosnie a poil dur - dit Barak, Bosnischer Rauhhaariger Laufhund - genannt Barak, Bosnian coarse-haired Hound - named Barak, Sabueso de Bosnia de pelo duro - llamado Barak

FCI No: 155
Grupa: VI. FCI (Goniči tragači po krvi i srodne pasmine)
Sekcija: Goniči
Namjena: Pas za lov

Zemlja porijekla: Bosna i Hercegovina
Visina: 46cm - 56cm
Težina: 16-24 kg

Barak spada u grupu goniča. Zajedničko svojstvo svih pasa ove skupine je da gone divljač i da je, ako je to potrebno, sprečavaju u daljnjem bijegu, te tako lovcu pružaju priliku da je ubije. Za pse, koji gone divljač stekčući, u našim je krajevima bio udomačen naziv brakirci, prema njemačkom i nizozemskom nazivu Bracke. Na svim ostalim jezicima nazivaju se analognim imenima: francuski - braque, italijanski-bracco, tj. ptičar.
Slavni predak goniča je pas sv. Huberta, pas s kojim je Hubertus lovio u sedmom stoljeću. Ovu pasminu uzgajali su bosanski begovi. Bila je poznata i opisana u evropskoj kinološkoj literaturi već krajem 19. stoljeća. Vrlo je cjenjen i ustaljenog uzgoja.
Pored toga, smatra se da ime barak potiče od turske riječi barak, što u prijevodu znači kostrušavi ili oštrodlaki ker. Samo ime ker, u prijevodu sa turskog jezika znači pas koji se oglašava kada goni divljač - gonič.
Surove bosanskohercegovačke planine su dom nizu divljih životinja, kao što su, zečevi, lisice, i divlje svinje. Lovci, u želji da stvore uspješnog goniča, stvorili su ovu pasminu u devetnaestom stoljeću. Njegova otporna i oštra dlaka mu nudi izolaciju i protekciju protiv surove klime. Bosanski oštrodlaki gonič je žilav, hrabar, živahan, i uporan. Ima tipične karateristike jednog goniča, i sa svojim dubokim glasom također je dobar čuvar. Dobro se odnosi prema djeci i ostalim psima. Raduje se aktivnostima, voljno spava napolju i rijetko ujeda.
Visina na grebenu bi trebala biti negdje oko 45-56 cm. Tijelo bi trebalo biti skoro kvadratično, mišićavo i sa dobrim kostima. Bosanski goniči imaju široku glavu sa ravnom i trokutastom lubanjom, uši koje nisu previše dugačke, vise blizu glave i nemaju nikakvih prevoja. Dlaka treba da bude oštra sa gustom poddlakom i kudravog izgleda.
Ranije je bio poznat kao Ilirski gonič, a pasmina je priznata 1965. pod imenom Bosanski oštrodlaki gonič - barak.